Novigradsko proljeće 2010

Milan Šop – vječno dijete Škole stvaralaštva

Milan Šop je osoba o kojoj se može govoriti satima, a ne reći o njemu ni jedan biografski podatak. Naći njegovu biografiju na internetu gotovo je nemoguće, pa smo odlučili pitati njegove najbliže kolege i suradnike.

Borislav Božić, voditelj fotografske radionice:

Milan Šop je čovjek koji će apsolutno ostati onako jako, snažno, čvrsto upisan u Školu stvaralaštva Novigradsko proljeće. Ja sam ga tu i upoznao. Ostaje mi u sjećanju kao čovjek koji je bio vrlo praktičan, vrlo susretljiv. Ja ga nisam sreo ljutoga, namrgođenoga, uvijek je bio vrlo suradnički raspoložen, spreman popričati sa svakim: s djetetom, s odraslim, sa suradnikom, sa svima…  Spreman s dobrim savjetom. Uvijek je reagirao dobronamjerno. Ostaje nešto, sad ste me upitali i emocionalno me tako zdrmali, da budem najjednostavniji. Čovjek koji je ove godine tu, prisutan. Ja ga ovdje srećem na hodniku, srećem ga među djecom. Naprosto ga osjećam. Nedostaje mi i fali. Iako je dobro u životu, dođu trenutci kada osjetimo da nešto ili netko nedostaje. Uz njega me veže osmjeh, dobronamjernost, njegova slika… Dok pričam ovo vama,  vidim ga tu ispred sebe, tu je među nama. Vidim ga u svakom djeliću ove škole stvaralaštva. Ono što je dobro, ova škola ga neće zaboraviti: ne samo Milana Šopa, nego i sve one koji su bili u ovoj školi i ostaju trajno dio ove škole.

Theodor de Canziani, voditelj slikarsko-scenografske radionice:

Milan Šop je čovjek kojeg sam upoznao gotovo slučajno i ta slučajnost je vjerojatno odredila karakter našeg odnosa, koji je bio prijateljski i drag, u kojemu ni on ni ja nismo bili opterećeni nekakvim odnosima, davanjem, primanjem, nekakvim stvarima koje obično u životu budu opterećujuće. To je bio čovjek koji je bio neizrecivo nasmijan u svim situacijama, čovjek koji je s jednom neobičnom lakoćom, u svom tijelu malog plišanog medvjeda, dragom liku koji je nosio, bio savršeno miran u situacijama kad je bilo teško ostati priseban i smiren. Upoznao sam ga na različitim poslovima, u različitim njegovim životnim trenutcima i odražavao je čovjeka koji živi bez  opterećivanja drugih vlastitim zahtjevima, zamislima i željama, a to je nešto jako lijepo. Mislim da Milan Šop nije otišao, aliosjećam da mi jako nedostaje.

Josip Krunić, voditelj video dokumentarne radionice:

Kada sam prvi put čuo ime Milana Šopa,  asociralo me na Nikolu Šopa. Kad bismo se telefonski dogovarali, oslovljavao sam ga imenom Nikola Šop (veliki hrvatski pjesnik).  A i Milan je bio pjesnik u duši, jedna krasna osoba. Ponio sam jedan in memoriam koji su napisali djelatnici ove škole – to sam htio i pokazati u video radionici, da oni koji i ne znaju, čuju tko je bio Milan Šop. Bio je prekrasan čovjek,  po profesiji profesor francuskog jezika i socijologije(ili filozofije), ali je bio i pedagog ovdje – više nego psiholog. Znao je s ljudima komunicirati na zadivljujući način. Na prošlogodišnjem Novigradskom proljeću tako je dostojanstveno nosio breme teške  bolesti, uopće nije od toga pravio problem, nije želio sažaljenje  niti druge opterećivati.  Šalio se i bio je duhovit. Jako mi je žao što ga više nema.

Boris Roce, voditelj keramičke radionice:

Milan Šop je moj dragi, dobri prijatelj. Jako smo dobri bili, družili se i po noći i po danu. Teško je nadoknaditi njegov gubitak, jednostavno još nismo svjesni da ga nema.

Alma Dujmović, voditeljica radionice klasičnog slikarstva:

Uz Milana Šopa me veže puno lijepih uspomena. Ja ga sad vidim pred sobom, njegov lik, kako se znao nasmijati, kako je bio predan djeci i nama. Ništa mu nije bilo teško. Teško mi je pričati o gubitku, posustanem koji put. Jednostavno se sjetim nekih ljudi, između ostalog i Milana, kako je jako puno energije imao. Iako jako bolestan, bio je s nama sve do zadnjega dana. U Novigradu prošle godine je već vidno oslabio, jednostavno se s nama i s puno energije predavao svakom stvaralačkom danu.

Vlatko Majić, voditelj literarne radionice:

Ja sam uvijek govorio o pjesniku Šopu, povezujući njegovo prezime s pjesnikom Nikolom Šopom. Sjećam se kako nas je nasmijavao kad je u Labuđem jezeru plesao s asistenticama. Žao mi je da je podlegao teškoj bolesti. Još prošle godine je, uz bolest, bio jako kreativan i drag. Milane, mi smo s tobom u svemirskim sferama kao i pjesnik Šop!

Nataša Veljak, sudionica NP:

Prvi put sam ga upoznala prije dvanaest godina, kad sam imala deset godina, kad sam prvi put došla ovdje. Jako sam dobra prijateljica s njegovom kćeri Mateom. Jako mi fali. Ovo je prva godina da njega nema.

…

Možete pročitati tisuću Šopovih biografija i milijun blogova o njemu, ali nikad nećete saznati tko je Milan Šop zaista bio. Možete znati sve o njemu, o njegovim djelima, ali nikad nećete moći shvatiti njegov život. Jedini način da shvatite život Milana Šopa krije se u Novigradu. Proći hodnikom kojim je on hodao prije samo godinu dana i spomenuti njegovo ime u Rivareli izaziva lavinu snažnih emocija. Mnogi njegovi najbliži kolege nisu bili u  stanju govoriti o njemu bez očiju prepunih suza. Njegovu prisutnost još uvijek osjećaju svi koji su ga poznavali, svi se sjećaju njegovog neumornog smijeha i, najvažnije od svega, svi nose u sebi dio pozitivne energije koju je on tako nesebično prenosio. Milan Šop je ostavio neizbrisiv trag gdje god je prošao i djelovao te ostavio za sobom mnogo dječjih i odraslih srca koja ga nikad neće, ne žele i ne mogu zaboraviti. Milan Šop ostaje vječno dijete Škole stvaralaštva.

Unatoč bolesti i iznemoglosti Šop je nastavio pisati svoj blog. Zadnji postovi su gotovo potpuno nerazumljivi, a u njima je već prihvatio činjenicu da je smrt blizu.

čet – 02.07.2009

JEDAN DAN ZA SUZE

Morat ću odrediti neki dan za suze.

Kad se sjetiš da bi suzio. Kad bi plakao. Kad bi osjetio da bi plakao.

Možda bi bilo bolje po noći. Da imam dovoljno vremena. Da se stignem koncentrirati, a ne da stanem na pola puta. I da znam da je to od radosti koja ima i tužne trenutke.

Ponekad pomislim da ima i onu drugu stranu.

Milan je ljude podsjećao na Nikolu. Evo jedne pjesme koje ostavljamo kao malu uspomenu na dragoga Milana.

MOLITVA ZA VEDRU SMRT

Daj mi, o Bože, da zaspim nasmijan
radošću sitih prepelica,
pod kruškom zrelom, u hladu slušajući
sve dalju pjesmu bijelih žetelica.

I uzglavlje mi daj od svježeg, mladog sijena.
I pokrov od biserne rose nanizan.
O daj mi da umrem u mirisu žita i trave,
kad budu sva polja pokošena.

Tada još jednom da ravnicom rodnom
vidim žetelice ko golubice bijele.
Kućerke daleke i u dvorištima krošnje tamne,
gdje stare bake dugo u noć prele.

I plodovi zreli neka tad zatutnje oko mene,
sa grana koje sve tiše šumore.
O Bože, i neka u ponoć dođu u travi skrivene
krijesnice tihe i za moju dušu dugo gore.

Nikola Šop

Kristina Kovačević