Jedan od najvećih hrvatsko-bosanskih glumaca i pisaca i dao nam je zvjezdani intervju. Uz kavu, na terasi u blizini škole, nagnut nad bilježnicu u koju vrlo koncentrirano nešto upisuje…
Razgovarali smo s Enesom Kiševićem, prijateljem Novigradskoga proljeća u zadnjih desetak godina, koji je s nama podijelio misli.
Otkada sudjelujete na Novigradskom proljeću?
Prvi put me pozvao profesor Mirko Todorić, utemeljitelj Škole stvaralaštva. Upoznao sam ga davno prije u Dubrovniku, a kada se škola iz Novalje preselila u Novigrad, pozvao me da budem sudionik. I evo, mislim da sam ovdje najmanje deset godina.
Budući da ste i glumac i književnik, što vam je draže raditi?
Lijep je i jedan i drugi posao, iako mislim da je posao pisca smireniji i ljepši. Tu ste sami pred sobom, ne ovisite o drugomu i sve ovisi o vama: možete pisati stalno, čak i u snu možete pisati. A kad ste glumac, morate stotinu puta ponavljati i raditi s partnerima, slušati ih kako govore, uzvraćati misao. Baš ih morate slušati i gledati u oči, što je lijepo. Glumački posao je velik, ali ipak je posao pisca ljepši.
Imate mnogo prijatelja glumaca. Ispričajte nam neku anegdotu!
Ima jedna krasna. Radko Polić, glumac iz Ljubljane, da ne bi morao nositi periku, pustio je kosu, ali na trećoj generalki, kad se glumci malo opuste i vedre su naravi, pio je one male loze od 0.3 dcl i ulazio je od kavane do kavane i ponavljao: “0.3!” Zatim je ušao kod brijača i ponovio isto, a ovaj ga je ošišao po rečenoj mjeri. Ratko je poludio drugi dan kad je vidio da nema kose.
Kakav ste bili učenik?
Bio sam jako dobar. Više sam učio za sebe nego za ocjene, ali imao sam i krasne profesore. Stvarno sam imao profesore koji su mi znali prenijeti znanje. Akademija dramskih umjetnosti imala je puno krasnih profesora, a najbolji je bio Ranko Marinković, on mi je i dao snagu da pišem. Kada sam došao iz gimnazije na Akademiju i u kazalište, čitao je neke moje pjesme pa je rekao: „Znate, Enes, lijepo je što ste upisali glumu, ali nemojte ostaviti pisanje!“
Koja Vam je najdraža uloga u kojoj ste glumili?
Sad igram jednu jako lijepu ulogu u predstavi “Elling”, prema romanu norveškog pisca Ingmara Ambjornsena u HNK Split. Po tom romanu, dosta poznatom u svijetu, snimljen je i film koji je bio predložen za Oscara. Priča govori o dvoje ljudi koji su na razini djece od osam do deset godina. Jedan je kao devedeset posto ljudi na svijetu: voli jesti, voli putenost, voli biti sa ženama… Drugi je moralna „kičma“ društva: on voli obitelj, sav je privržen majci, privržen je ljepoti i istini. Ja igram jednog pjesnika (Alfonsa Jorgensena, op. a.) koji je ostavio poeziju kada je vidio kakva je moderna poezija. Jako sam se približio tom glavnom liku i draga mi je ta uloga jer je dosta čista.
Koju knjigu preporučujete mladima?
Uh, ima ih dosta. Dvije ću izabrati. Jako volim poeziju pa bih onda svakako preporučio čitanje Nikole Šopa, jednog od naših najvećih pjesnika, i Antuna Branka Šimića, a od proze neka čitaju Čehova koji je veliki pisac po meni – on je zapravo sažetak svega od Grka preko Ibsena, Francuza i Rusa. Čehov je stvarno po meni jedan veliiiki pisac.
Za kraj poručite nešto svim sudionicima Novigradskog proljeća!
Želim da ih čuva zdravlje i prije svega da uvijek imaju volje za rad. Najvažnije je da čovjek ima ljubav u sebi, da ne ovisi o tuđoj ljubavi. Želim da jednog dana kad budu imali svoju djecu, budu poštivani kao roditelji. Obitelj je zapravo nešto najveće. Život nije nešto veliko, život su djeca koja ostaju iza nas.
Lea Šljivić
(No Ratings Yet)
Loading...
